Nenad Maglajlić

U Jugoslaviji se sredinom osamdesetih živjelo dobro. Zemlja je dosegla veliki stepen demokracije, a Sarajevo je vedrilo i oblačilo na polju muzike i filma. Upravo je mješavina kultura, duha, različitosti, dala rezultate. Na vjeru se nije previše davalo, ne govore istinu oni koji tvrde da je nisu mogli nesmetano praktikovati, obilaziti vjerske objekte. Vjera je bila lična stvar svakog pojedinca, niko se tada nije  hvalio da mu dani prolaze u postu. Bila su to dobra vremena kada su se ljudi voljeli, kada smo zajedno slavili sve državne i vjerske praznike. Za vrijeme i nakon Olimpijade Sarajevo je postalo kultno mjesto. Ljudi su dolazili, obilazili grad, olimpijska borilišta i punih pluća odlazili. Mi smo ih sa radošću dočekivali, bili sretni što smo im imali šta pokazati. U to vrijeme radio sam kao sudija Opštinskog sudu I u Sarajevu. Bilo je zaista dosta posla, čitalo se, pratila se stanovišta visih sudova, sramota je bila nešto ne znati. Znali smo i odmarati, za praznike s...

Sad si vlasnik, sad više nisi: Kako je Opština Stari Grad uknjižila imovinu sarajevskih Jevreja kao svoju?! Sjećate li se? Na prvim višestranačkim izborima, držeći se za ruke, predstavnici naših naroda su obećali vratiti nacionalizovanu imovinu. Koliko se ja razumijem, a dobro se razumijem, trebalo je već poodavno donijeti Zakon o denacionalizaciji, utvrditi šta je predmet restitucije, koji nasljedni red ulazi u krug nasljednika i u kojem roku će bivši vlasnici i njihovi nasljednici podnijeti zahtjev za povrat imovine. Ništa nije učinjeno, niko neće vruć krompir u ruku, niko se tako lako ne odriče nacionalizovane imovine Piše: Nenad MAGLAJLIĆ  (autor je advokat uz Sarajeva) Dana 30.09.2009. godine Bosna i Hercegovina je potpisala Deklaraciju iz Terezina, ili Terezinsku deklaraciju. U ovoj Deklaraciji, čiji su potpisnici bili pokojni  Safet Halilović  i nekonstitutivni  Jakob Finci , Bosna i Hercegovina se obavezala da će imovina Jevreja koji su stradali ...

Zbog čega napustiti ovu ljepotu, kad može drugačije: Mislite da je svugdje bolje nego ovdje... Da li je baš tako?! 05.09.18, 11:51h Kažu da je mladost razdoblje između djetinjstva i zrelosti, a da se pod pojmom omladine označavaju osobe od petnaeste do tridesete godine života. Ograničenja godinama nisu nikakvo pravilo, ima puno omladine koje je zrelija od onih koji već odavno omladinci nisu. Omladinsko razdoblje bi trebalo biti najljepše, puno ljubavi, želja, naivnosti, druženja. U mnogo država diljem svijeta omladina je pokretač razvoja društva, humanizma, patriotizma. Za omladinu bivše države su pričali da je nakon Drugog svjetskog rata gradila pruge, mostove, ceste, da se u zraku osjećao elan, nadahnuće. Gdje je i šta radi današnja omladina? Kuka, bez prebijene pare obilazi šaltere tražeći posao, popunjava listiće u kladionicama... Uvučena u opštu apatiju pokušava pronaći način da napusti zemlju. Svugdje je bolje nego ovdje? Da li je to baš tako? Došao neki dan u Saraje...

Bilo je to u Sarajevu '70-ih i '80-ih godina... U ulici Kralja Tomislava slastičarna 'Dvije ruže', a u njoj... Učenici koji su pohađali II Gimnaziju u Sarajevu 70 i 80–tih godina veoma dobro znaju da se blizu škole, u ulici Kralja Tomislava, sada u ulici Koševo, u nivou ulaza u park nalazila slastičarna „Dvije ruže“. Slastičar je bio veoma simpatični pripadnik albanske nacionalnosti koji je gotovo sve goste oslovljavao nazivom „komšo“. Taj izraz se udomaćio među rajom iz mog i susjednih razreda, tako da je uobičajeno bilo reći da se veliki odmor provodi kod Komše na kolačima. Slastičar ili gazda, tada nas uopšte status Komše nije interesovao, bio je manji čovjek, okrulog lica, veselog izgleda, kome je kecelja jedva prekrivala solidan stomačić.   Izbor kolača je bio prilično oskudan. Današnji moderni nutriconisti ne bi ni pogledali kolače koje su se tada prodavali. Osnova svih slastica su bili šećer, margarin, jaja, šlag i neke vještačke boje. Komšo je bio p...

Kad pogledam sve te titule 'dipl.ing, ecc, prof, dr.' - obližem usne, skupim pljuvačku i pljunem!  trideset i pet univerziteta, koledža i visokoškolskih ustanova. Malo ili previše za žitelje ove države čije bi probleme mogao riješiti kabinet jednog ozbiljnog gradonačelnika? Hoće li i vrag naći mjesta u studentskim klupama? Jeste li znali da u Bosni i Hercegovini postoji državni Univerzitet u Sarajevu, u Banjaluci, u Tuzli, u Istočnom Sarajevu, Bihaću, Zenici i dva Univerziteta u Mostaru? Znate li da pored ovih državnih univerziteta postoje i privatni univerziteti u Travniku, Kiseljaku, Vitezu, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjaluci, Bijeljini, Brčkom, Goraždu,  te visoke škole i koledži u Sarajevu, Banjaluci, Prijedoru, Bijeljini, Kiseljaku, Cazinu, Bosanskoj Gradišci i Brčkom.? Ukupno trideset i pet univerziteta, koledža i visokoškolskih ustanova. Malo ili previše za žitelje ove države čije bi probleme mogao riješiti kabinet jednog ozbiljnog gradonačelnika? Hoće li ...

Teško je od sebe pobjeći, lišiti se onoga što u srcu nosiš: Danas zarađujem solidno, ali u srcu nosim ovu priču...  zarađujem solidno, mogu da biram boju, kvalitet i marku džempera. Nemam interesa za kupovinu, mrsko mi hodati po radnjama. Sve češće razmišljam kako ponoviti sliku iz djetinjstva Iz zime u ljeto. Izgubilo se, nestalo u Sarajevu proljeće. Ranije ga bilo. Bila i pjesma: „Bosnom behar probeharao“. Došli topli dani, ne trebaju nam džemperi čak ni u noćnim satima.  Džemper, pulover, vesta, neko ih i tako zove. Nikada znao nisam da li su ti izrazi sinonimi. Sjetim se često da me u djetinjstvu mama gnjavila da držim oprani debeli vuneni konac sa dvije ruke dok bi ona od vunice obmotane oko mojih podlaktica pravila klupko. Bilo mi uvijek dosadno da to činim, bio je to, u tim godinama, prilično tezak posao.  Vuneni konac nije smio biti jako zategnut, nit ne bi klizila sa podlaktica, a nije smio biti ni olabavljen jer bi formiranje klupka bilo otežano. Ne...

U prošlu subotu bio sam u pansionu Bob na jednom vjenčanju. Udavala se kćerka moje prijateljice. Sarajlije to znaju. Pansion Bob nalazi se u blizini groblja Vraca, blizu entitetske linije, na putu prema Trebeviću. Prije rata je najviše služio sretnicima i nesretnicima za skrivene ljubavi, za trčanja u zagrljaj voljenoj-om, najčešće u toku radnog vremena. U to vrijeme parkinzi pansiona su bili uvijek puni, a niti jednog gosta nije bilo u restoranu. Pansion Bob sam dobro upamtio. Jedan moj dobar prijatelj je sa atraktivnom prijateljicom u pansionu ostao blokiran. Desilo se to za vrijeme martovskih događanja, kada su dekorisane postrojbe oznakama koje asociraju na prošlost postavile barikade po gradskoj jezgri i prilazima gradu. Ne znam pojedinosti, kako je moj prijatelj probio barikade, kako se dočepao toplote doma. Znam da su ovu anegdotu svi pominjali kada bi ga sreli. Ono, eno blokiranog. Nažalost, puno raje, a i blokirani, nestali su iz ovog grada. Je li se blokirani snašao, je li m...

Ako nije tajna: Jedna anegdota o čuvenom kinu Dubrovnik i tri pitanja o apsurdu bh. pravosuđa... Šta ih spaja?!  ispričah da bih postavio pitanje znalcima koji se bave pravosuđem. Da li je reforma pravosuđa uspjela, ako nije tajna? Da bih stručnjacima u pregovorima sa Evropskom unijom olakšao odgovor, lakonski ću se osvrnuti na neke okolnosti koje dovode do zaključka. Jadni mi... Sarajlije znaju... Kino Dubrovnik se nalazio na mjestu gdje se danas nalazi Cinema City. Jednom, veoma davno, me zapalo da kupim karte za moje prijatelje. Davao se Spilbergov film „Ajkula“. Bila je neopisiva gužva, sineasti, obični smrtnici, ljubitelji filma, šverceri. Većina je htjela pogledati film, neki preprodati karte. Dok sam se probijao do biletarnice, sva dugmad sa kaputa su mi bila pokidana. Kada sam konačno dobacio do šaltera, govorio sam kao neka cjepidlaka službenici na biletarnici da želim kupiti osam karata za neparni red, taj je bio izdignut u odnosu na parni, sredinu ili malo lij...

Ginuli smo na utakmicama, navijali za našu zemlju. Jugoslavija, zjenica našeg oka. Tako je bilo. Razvalili smo je kasnije tako sistematično da ni bivši junaci nisu ostali netaknuti. Promijenili smo imena ulica, poharčili fabrike, počeli da prizivamo aveti prošlosti. Priklonili smo se svom bogu, zanemarili kodekse, norme. Sivilo, ljudi su željni ljubavi, žive tuđe živote, lišeni nade, osjećanja. O oskudnim materijalnim resursima, o mladosti koja odlazi ne bih. Sjećam se. Sarajevo je bilo najljepše u septembru. Jutra  prohladna, a danju toplo. Pijace su odisale bogatstvom. Voće, povrće, sale sa visprenim prodavačima, smijeh. Volio sam hodati gradom, majci pomoći da sa Markala navuče produkte za zimnicu. „Sve je isto, ništa isto nije“. Nema više djece koja se igraju Indijanaca i kauboja u bašti Crvenog krsta, nema klikera, nema roše, nema hope, nema uvlačenja na utakmice, skakanja po slapovima Miljacke. Ni vrijeme više nije kakvo je bilo. Grad nema dušu ili sam je ja izgubio. Koji ...

Nikada sluha imao nisam. Još u Osnovnoj školi Veselin Masleša, dok smo isprobavali DO i SO, sa KO-KO-KO-DA, znao sam zasmetati uhu nastavnice muzičkog vaspitanja koja bi se dobro skoncentrisala utvrđujući ko kvari kodakanje. Da bi mi popravila sluh majka je kupila gitaru. Išao sam teške muke na časove muziciranja kod nekog poznatog profesora koji je stanovao u ul. Jug Bogdana. Nisam se dugo zadržao. Profesor me učio kako se svira klasična gitara, kako postati španac, a ja sam želio biti bitls. Ne postadoh ni jedno, ni drugo. Gitaru, koja je dugo bila zakačena na zidu u maminom stanu, kasnije ću pokloniti jednom muzički nadarenom prijatelju koji je sredinom ratnih zbivanja napustio Sarajevo. Nije mi poznata sudbina gitare, ne znam da li je sada neko štima ili je u ratu poslužila kao gorivo za potpalu. Kažu da sa muzičkim instrumentom čovjek nije sam. Ja bih sam ostao da me neka fina sarajevska raja nisu okruživala. Jedan iz te raje, zove se Asim Begić, jučer je umro. Asim je stanovao...

U mladosti sam živio veoma blizu kina Sutjeske. Igrao sam šah u Mjesnoj zajednici u ul. Hasana Kikića, tako da sam dobro poznavao koševsku raju. Bili su to pravi fakini, mangupi, nenasilne varalice. Među njima je bilo profesora, doktora nauka, alkoholičara, probisvijeta. Ovih potonjih najviše. Poznati su bili po tome da su jedne prilike pokupovali bijele mantile, obilazili sela i uzimali novac za cijepljenje stoke. Stoci su injekcijama ubrizgavali neku bezopasnu tečnost. Kasnije su pričali da su najviše novaca dobili od seljaka koji nisu imali povjerenja u “veterinarsku službu”, koji su davali specijalnu novčanu nagradu da se njihova stoka ne cijepi. Ljetovali su obično u Gradcu i najčešće bili u društvu finih, maznih djevojaka. Žene je teško razumjeti, a simbioza je bila dokaz da se suprotnosti privlače. Do djevojaka su dolazili na taj način što bi sjedili u kafiću u ulici kroz koju je cijelo mjesto moralo proći i “momentirali” djevojke. “Momentirati” je značilo ustati sa stola kada b...