Sjećanje na Muniba iz Blagaja: Ovdje se obdarenost ne cijeni... Šta rade ovi neobdareni, što u Bosni ostaše?!

 To znamo. Jugoslovenska narodna armija vuče korjen iz narodnooslobodilačke borbe. Utemeljena je na doktrini o bratstvu i jedinstvu svih jugoslovenskih naroda i narodnosti. Sa ponosom smo isticali njen socijalisticki i revolucinarni karakter. Bila i pjesma: “Kud narodna vojska prođe, tresat će se zemlja sva”. Nažalost. Nije bila duga vijeka.

Nakon Titove smrti, postaje oruđe jedne Republike. Treslo se po nama, po Bosni. Ne ponovilo se. Ali, neću o ratu, tih priča je previše. Ispričat ću jednu andegdotu iz vremena kada smo voljeli svoju zemlju, kada smo ponosno postajali obrambena snaga države Jugoslavije. Govorilo se tada: "Cijeli narod jež".

Mene je odsluženje vojnog roka zapalo u Bihaću, u intendatskoj službi. Koliko se sjećam, morao sam se u kasarnu javiti do kraja mjeseca avgusta 1976. godine, što sam i učinio. Nisam bio sam, po istom poslu došlo je jako puno omladine. Pažnju mi privukao jedan visok, koščat čovjek sa velikim kukastim nosom i klempavim ušima. Njegovu zaraslu, umašćenu kosu je bilo veoma teško razmrsiti. Da sam tog čovjeka sreo u nekim mračnijim dijelovima Sarajeva ne bi mi bilo svejedno, dobro bih se prepao. Pošto je mlohavo i bezvoljno ležao na strunjači u mojoj neposrednoj blizini, smogoh snage, upitah ga kako se zove i odakle je. Pristojno odgovori, Munib iz Blagaja.  

Nakon šišanja, koje je na glavama nas regruta ostavilo veoma malo kose, otišli smo u poveliki magazin da zadužimo odjeću i čizme. Odijelo je bilo od posebne čohe, tvrdo, grubo, nekog čudnog mirisa, a donji veš prevelik, prilagođen starcima koji još uvijek idu na počinak sa kapom na glavi. Pantalone su imale dugmad na šlicu, gaće nisu, imale su veliki prorez kroz koje je ćuna permenentno izvirivala. Nije bilo načina da se prilikom kretanja zadrži unutar ogromnih gaća sivo maslinasto boje.  
 

Radi održavanja borbene gotovosti, snage, spretnosti i mobilnosti, svako jutro su novopridošli vojnici morali u vojničkoj uniformi otrčati nekoliko krugova po atletskoj stazi. Nije to za mene predstavljalo poseban fizički napor, jedino je bio problem što se prilikom trčanja ćuna pojačano iz gaća pojavljivala i svom silinom kao u drebang udarala u čohu od koje je vojničko odijelo izrađeno. Prvo me boljelo, kasnije se inficiralo, a jaku sam bol osjećao dok sam urinirao.

Odlučih da se javim ljekaru. Pregled mi zakažu za naredni dan. Dođem u zakazano vrijeme, a na moje iznenađenje Munib već čeka u čekaonici. Pozdravi smo se. Ošišalo ga, uljudilo, nije više bio tako grdan i ružan. Jedino mi izgledao viši nego ranije. Čudno je sjedio, podvio noge na stolici i moju je visinu, iako sam stajao, dosezao.

 

Sestra nas prozva obojicu. Uđosmo u skromno namještenu ordinaciju. Upita ljekar Muniba zbog čega dođe na pregled. Odgovori: Doktore pomagajte, ćuna ispada iz gaća, boli, zagnojilo se. Pomislih, dobro je, imamo iste simptome. Pokaži mi ljubavni mišić, izusti ljekar smješkajući se oduševljeno jer je u datoj situaciji potegao pravi izraz. Otkopča Munib pantalone, odmotava, čeprka, namuči se dobro dok ne izvadi spolovilo. Ostadosmo ljekar i ja zapanjeni. Ja više. Za tu veličinu mi u Bosni kažemo da je kao flaša Samotoka.

Nestade osmjeha, vidno uzrujan ljekar se štrecnu, pomjeri korak nazad, podiže ruke kao da će se odbraniti od nemani i naloži Munibu da ga brzo vrati u odredište. Munib ga smota, presavi i jedva sa grimasom na licu utrpa i zamota u sivo maslinastu tkaninu. Povišenim tonom ljekar mi se obrati. Šta je sad sa tobom? Bilo me stid pokazati ćunu, moju malenkost, nakon Munibove. Razlika je bila ogromna. Sa znatnim crvenilom u licu rekoh: Zub me boli. Ljekar se bez oklijevanja prodera: Biježi odavde, nisam ja zubar.

Izađoh iz ordinacije i tražeći sebi lijeka odlučih da sačekam Muniba. Dođe vrlo brzo noseći u ruci neku malu tubicu, kao najmanji kaladont. Pitam ga šta mu je ljekar dao. Reče, neka maza "sinalar", ne može mi biti za jedno mazanje. Kažem, daj meni, meni može za godinu dana.   
 

Muniba nakon prekomande više nisam vidio. Često sam o njemu razmišljao, došlo mi da ga potražim u Blagaju. Zaslužuje. Danas ću, sutra ću, pravdam se da mi se vrijeme izmaklo, da je rat za sve kriv.

Razmišljam. Ako je u tom jebenom ratu Munib otišao u izbjeglištvo, proričem mu sjajnu budućnost. Ovdje se obdarenost ne cijeni. Ljudi kao Munib trebaju biti naši emisari vani.

Šta rade oni kao ja, oni neobdareni koji su ostali na ovim prostorima? Nešto palamude ili se zdušno bave politikom u lokalnim i entitetskim okvirima.