Nenad Maglajlić

  Upisao sam se u Drugu gimnaziju u Sarajevu 1966. godine. Dobra je to škola bila. Imali smo kvalitetne profesore od kojih više niko nije živ. I mi smo bili dobra genaracija, tu i tamo smo znali provući neki sitni mangupluk koji nikome ne bi naškodio. Sticali smo znanje, učili, bilo je u to doba sramota ne znati neke elementarne stvari. Profesorima se vjerovalo, bilo je nevažno čiji si, da li je nečiji roditelj čivija u nekom državnom organu. U to doba uniformisani smo išli u školu, svaki učenik je imao radnu kecelju sa velikim džepovima u kojima smo držali pisamca, simbole koji nam donose sreću, đonove za pismene zadaće.   Na početku treće školske godine u naš razred je došao novi učenik. Rekoše da je prethodna dva razreda završio pohađajući večernju nastavu. Zvao se Halim. Bio je namrgođen, krupan, visok, rabijatan. Izgledao je puno stariji od nas. Vjerovatno je i bio. Za žene koje vole macane bilo je tu dosta mesa. Radnu kecelju Halim nije imao. Odjeća koju je nosio nabavlj...

Čekajući da pandemija prođe: Sjetih se Keme Gute, Sarajlije čovječuljka, što je po Čaršiji žučni sapun prodav'o... Baš nemamo sreće. Zadnjih tridesetak godina pregurasmo demokratske promjene, višestranačke izbore, rat, stradanja, zločine, izbjeglištva, entitete, odvajanja, pripajanja, korupciju, primitivizam, nacionalizam. Sad još i ovo. Virus nas zatvorio  u četiri zida. Cijeli svijet muči istu brigu. Ružno je reći da je sreća što ovaj put u nesreći nismo sami.  Šta činiti čekajući da pandemija prođe? Komunicirati putem vibera i whats app-a sa prijateljima razbacanim po svijetu, gledati televiziju, čitati knjige, stara pisma, listati albume, sjećati se likova iz mladosti koji su obilježili ovaj grad. Izabrah ovo potonje. Napisat ću par riječi o Kemi Guti. Stare Sarajlije veoma dobro znaju ko je on. Kemo je bio simpatičan čovječuljak pravilnih crta lica koje su bile nepravilno raspoređene. Ljepota je relativna i naravno prolazna. Na vratu je imao jednu izraslin...

U Jugoslaviji se sredinom osamdesetih živjelo dobro. Zemlja je dosegla veliki stepen demokracije, a Sarajevo je vedrilo i oblačilo na polju muzike i filma. Upravo je mješavina kultura, duha, različitosti, dala rezultate. Na vjeru se nije previše davalo, ne govore istinu oni koji tvrde da je nisu mogli nesmetano praktikovati, obilaziti vjerske objekte. Vjera je bila lična stvar svakog pojedinca, niko se tada nije  hvalio da mu dani prolaze u postu. Bila su to dobra vremena kada su se ljudi voljeli, kada smo zajedno slavili sve državne i vjerske praznike. Za vrijeme i nakon Olimpijade Sarajevo je postalo kultno mjesto. Ljudi su dolazili, obilazili grad, olimpijska borilišta i punih pluća odlazili. Mi smo ih sa radošću dočekivali, bili sretni što smo im imali šta pokazati. U to vrijeme radio sam kao sudija Opštinskog sudu I u Sarajevu. Bilo je zaista dosta posla, čitalo se, pratila se stanovišta visih sudova, sramota je bila nešto ne znati. Znali smo i odmarati, za praznike s...

Sad si vlasnik, sad više nisi: Kako je Opština Stari Grad uknjižila imovinu sarajevskih Jevreja kao svoju?! Sjećate li se? Na prvim višestranačkim izborima, držeći se za ruke, predstavnici naših naroda su obećali vratiti nacionalizovanu imovinu. Koliko se ja razumijem, a dobro se razumijem, trebalo je već poodavno donijeti Zakon o denacionalizaciji, utvrditi šta je predmet restitucije, koji nasljedni red ulazi u krug nasljednika i u kojem roku će bivši vlasnici i njihovi nasljednici podnijeti zahtjev za povrat imovine. Ništa nije učinjeno, niko neće vruć krompir u ruku, niko se tako lako ne odriče nacionalizovane imovine Piše: Nenad MAGLAJLIĆ  (autor je advokat uz Sarajeva) Dana 30.09.2009. godine Bosna i Hercegovina je potpisala Deklaraciju iz Terezina, ili Terezinsku deklaraciju. U ovoj Deklaraciji, čiji su potpisnici bili pokojni  Safet Halilović  i nekonstitutivni  Jakob Finci , Bosna i Hercegovina se obavezala da će imovina Jevreja koji su stradali ...

Zbog čega napustiti ovu ljepotu, kad može drugačije: Mislite da je svugdje bolje nego ovdje... Da li je baš tako?! 05.09.18, 11:51h Kažu da je mladost razdoblje između djetinjstva i zrelosti, a da se pod pojmom omladine označavaju osobe od petnaeste do tridesete godine života. Ograničenja godinama nisu nikakvo pravilo, ima puno omladine koje je zrelija od onih koji već odavno omladinci nisu. Omladinsko razdoblje bi trebalo biti najljepše, puno ljubavi, želja, naivnosti, druženja. U mnogo država diljem svijeta omladina je pokretač razvoja društva, humanizma, patriotizma. Za omladinu bivše države su pričali da je nakon Drugog svjetskog rata gradila pruge, mostove, ceste, da se u zraku osjećao elan, nadahnuće. Gdje je i šta radi današnja omladina? Kuka, bez prebijene pare obilazi šaltere tražeći posao, popunjava listiće u kladionicama... Uvučena u opštu apatiju pokušava pronaći način da napusti zemlju. Svugdje je bolje nego ovdje? Da li je to baš tako? Došao neki dan u Saraje...

Bilo je to u Sarajevu '70-ih i '80-ih godina... U ulici Kralja Tomislava slastičarna 'Dvije ruže', a u njoj... Učenici koji su pohađali II Gimnaziju u Sarajevu 70 i 80–tih godina veoma dobro znaju da se blizu škole, u ulici Kralja Tomislava, sada u ulici Koševo, u nivou ulaza u park nalazila slastičarna „Dvije ruže“. Slastičar je bio veoma simpatični pripadnik albanske nacionalnosti koji je gotovo sve goste oslovljavao nazivom „komšo“. Taj izraz se udomaćio među rajom iz mog i susjednih razreda, tako da je uobičajeno bilo reći da se veliki odmor provodi kod Komše na kolačima. Slastičar ili gazda, tada nas uopšte status Komše nije interesovao, bio je manji čovjek, okrulog lica, veselog izgleda, kome je kecelja jedva prekrivala solidan stomačić.   Izbor kolača je bio prilično oskudan. Današnji moderni nutriconisti ne bi ni pogledali kolače koje su se tada prodavali. Osnova svih slastica su bili šećer, margarin, jaja, šlag i neke vještačke boje. Komšo je bio p...